Tko zapravo piše “romantasy” naslove? Ne biste vjerovali, ali to me pitanje već dugo muči.
Romantasy – moj omiljeni žanr – podžanr je književnosti koji spaja fantasy i ljubavni roman tako da su istodobno ključni i fantastični elementi (magija, izmišljeni svjetovi, nadnarodna bića) i središnja ljubavna priča bez koje radnja ne bi funkcionirala. Nedavno sam naišla na cijelu kontroverzu koja taj žanr uključuje (kroz tužbu jednoj autorici zbog sumnje na plagijat). Također, nisam primijetila da se u domaćim književnim krugovima o tome priča. Zato sam krenula malo istraživati.
Romantasy je posljednjih godina eksplodirao. Naslovi iskaču sa svih strana, serijali se nižu, a hype ne jenjava – čak se i kod nas objavljuje sve više takvih naslova. Međutim, iza te lavine knjiga, sve rjeđe stoji neka autorica iza običnog laptopa na kuhinjskom stolu, a sve češće čitavi tim tj. cijela tvornica.
Tko zapravo piše “romantasy” naslove
Navikli smo zamišljati autora kao pojedinca koji sam gradi svijet, likove i zaplet, tj. stvara ono što mi na kraju zovemo “romanom”. U komercijalnom romantasyju, taj je mit sve klimaviji. Sve češće se pojavljuju „paketirani“ projekti – knjige koje prvo osmisli tim, a tek onda pronađu svog autora. Što to točno znači?
Ukratko ovako: netko drugi osmisli koncept (npr. fae dvor, smrtonosno natjecanje, zabranjena romansa). Netko drugi definira ciljnu publiku i emociju, složi bibliju svijeta s pravilima magije, politikom, kartom tog svijeta, prošlošću i sl. Upakira i obavezne trope: enemies-to-lovers, love triangle, moralno siva ljubav, izabrani heroj. Tek tada autor ulazi u priču – ne da je izgradi od nule, nego da „ispuni“ već postavljenu konstrukciju i od tih jasnih uputa napiše priču.
Kako izgleda tim iza jedne knjige
Kod ovakvih projekata ne radi se samo o uredniku i lektoru koji prate gotov rukopis. Iza jedne knjige često stoji cijeli mali produkcijski tim. Tim može uključivati vodećeg autora, koji je lice projekta i piše većinu teksta (i na kraju bude slavljen ili ponižen) i urednike koji zajedno s izdavačem nadziru strukturu serijala, dodatne pisce za akcijske ili eksplicitne prizore, worldbuilding savjetnike koji paze da se svijet ne raspadne pod vlastitim pravilima te marketinški tim koji od početka sugerira koje trope i emocionalne „hookove“ treba naglasiti jer se u tome trenutku prodaju.
Knjiga se od prvog dana ne promišlja samo kao priča, nego kao proizvod. Osmišljava se za čitatelja koji binge-a serijale, i naviknut je na brze nastavke. Također, dolazi iz ekosustava društvenih mreža gdje vladaju kratki, jaki „sažeci“ tipa „Ako ti se svidjela X, voljet ćeš i ovo“. Ne radi se o autoru koji ima ideju koju pretače u roman, već autor dođe kao tko zna koja karika lanca, samo da popuni praznine koje su mu neki tamo prije “stručnjaci” ostavili.
Prednosti i cijena tog pristupa – gdje je tu srce pretočeno u priču?
Ovakav industrijski pristup ima svoje realne prednosti. Čitatelj koji želi ponovo isti tip emocije dobiva ga vrlo pouzdano: kroz prepoznatljive trope, ritam cliffhangera, jasno tempirane emocionalne vrhunce. Struktura je često vrlo ispeglana, a serijali izlaze brzo, bez višegodišnjih pauza između nastavaka.
Ali postoji i cijena. Što je proces više standardiziran, to knjige više počinju nalikovati jedna na drugu. Vrlo slične junakinje, vrlo slični „mračni“ ljubavni interesi, svjetovi koji se doimaju kao varijacije iste ideje. Autorski glas se razvodni. Između paketnog koncepta, intervencija urednika i rada dodatnih pisaca, teško je reći što uopće znači „stil“ jedne osobe i postoji li uopće. Zato često jedan autor u jednoj knjizi zvuči drugačije nego u drugoj. Bitan je samo stil tržišta na kojem se priča prodaje.
Tu se otvara i neugodna siva zona sličnosti. Kada različiti timovi rade prema istom setu trendova, tropa i „dokazanih“ formula, nastaju priče koje izgledaju opasno slično, čak i bez namjernog plagijata. Sustav sam generira preklapanja, ali odgovornost se i dalje očekuje samo od autora čije je ime na naslovnici.
Što to mijenja za čitatelja
Ako čitaš romantasy prvenstveno zbog određenih tropa i tog određenog posebnog osjećaja, “tvornice” knjiga mogu biti iznimno učinkovite. Dobivaš točno ono što tražiš, u relativno kratkim razmacima. Isto tako, s velikom vjerojatnošću da ćeš dobiti još jednu priču koja te drži budnom do tri ujutro.
Ako, pak, u knjigama tražiš iznenađenja ili snažno prepoznatljiv glas autora kao individue, taj model vrlo brzo postaje frustrirajući. Nakon određenog broja naslova, mnoge knjige međusobno kao da se stapaju. Sve postaje mlada junakinja s posebnim talentom, moralno dvojben, ali privlačan protivnik, prijetnja koja istodobno traži i spas svijeta i razrješavanje ljubavne napetosti. Sve se čini viđenim i počinješ osjećati da te neka nevidljiva sila vodi u smjeru u kojem želi da ideš.
Što to znači za autore
Za neke autore i autorice ovakav je model privlačan i praktičan. Ulazak u industriju preko pakiranog projekta može donijeti financijsku sigurnost, kontakte i priliku da se vježbaju u pisanju pod pritiskom rokova. Ne moraju sami izmišljati svaki detalj, već se mogu fokusirati na rečenicu, dijalog i emocije.
No istodobno moraju pregovarati o opsegu svoje slobode. Postavljaju se pitanja koliko smiju mijenjati zadane trope, što ako žele drugačiji razvoj odnosa, smiju li poslije reciklirati ideje razvijene unutar projekta. Tu je i pitanje čitateljske percepcije. Publika često podrazumijeva da „njihov“ autor sve radi sam. Kada se pokaže da iza imena stoji čitav tim, dio čitatelja to doživljava kao neku vrstu prijevare, iako je takav način rada u drugim medijima (serije, filmovi) sasvim normalan.
Za autore koji sanjaju „vlastite“ knjige, dilema postaje ozbiljna. Trebaju li prihvatiti ulazak kroz “tvornicu” radi iskustva i egzistencije ili ići sporijim, neizvjesnijim putem gradnje autentičnih projekata, s manjom, ali osobno lojalnijom publikom.
Tko zapravo piše “romantasy” naslove i zašto se odgovor skriva?
Romantasy je dobar primjer promjene koja se događa pred našim očima. Književnost se u određenim segmentima približava modelu serijske, timske proizvodnje kakav već poznajemo iz televizije i streaminga. Postoje svojevrsne „writers’ rooms“ za romane, unaprijed planirani serijali i setovi tropa koje tržište očekuje gotovo kao standard. To ne znači da u tim knjigama nema talenta, emocije ni iskrene čarolije. Ali znači da više nije dovoljno romantično zamišljati svakog autora kao genija iza riječi i ideje koje je zapisao.
Mene je ovo saznanje razočaralo. Svaki puta kad uhvatim knjigu u ruke pomislim “je li ovome autoru bilo važno napisati ovu knjigu ili mi samo želi podvaliti”. Nude li mi knjigu da me njome razvesele ili samo da zarade na meni? Jer meni je do tog odgovora stalo.
Interesira me gledati kako se masovna proizvodnja priča sudara s vrlo intimnim doživljajem čitanja. Romantasy, kao žanr koji igra na najosobnije emocije, možda je i najosjetljiviji na pitanje koliko smo spremni dopuštati da nama manipuliraju.
Mislili smo da kroz dobru priču bježimo od stvarnosti. Samo ne u priču koju želimo čitati, već u onu koju nam žele podvaliti.
Dok čitate fantasy romane, je li vam važno da je autor u nju “pretočio srce” ili možete nabrojiti njegove karakteristike koje su vam važnije?
Izvor: https://www.newyorker.com/magazine/2025/01/13/did-a-best-selling-romantasy-novelist-steal-another-writers-story
- Tko zapravo piše “romantasy” naslove? - 12/02/2026
- Jennifer Lynn Barnes: Konačni gambit (Igre nasljedstva #3) - 12/02/2026
- Julie Johnson: Čuvarica vjetra (Vladavina Fragmenata #1) - 05/02/2026
