ISTKANO KRALJEVSTVO NA GOODREADSU
SLUŽBENA WEB STRANICA AUTORICE
KUPI KNJIGU OVDJE
________________________________________________________________________________
Istkano kraljevstvo prvi je nastavak (od četiri) u romantičnom fantasy serijalu istog imena, a cijeli serijal čita se kao cjelina. Ovaj young adult roman inspiriran perzijskom mitologijom o bićima zvanima jinn objavljen je u Znanju.
Istkano kraljevstvo, odbjegla nasljednica
Alizeh živi sakrivena, obavljajući poslove obične sluškinje. Ako želi živjeti, važno je da nitko ne sazna da je ona zapravo nasljednica kraljevstva džina, bića magije. Njezina je sudbina vratiti magiju i moć njezinom narodu, a njezini neprijatelji su previše opasni.
Kralj Zaala oduvijek zna da se treba bojati mlade nasljednice, a tek pred kraj svoje vladavine, u svojim starim danima, saznaje tko je misteriozna djevojka. Njegov unuk i nasljednik, princ Kamran, teško se miri s tim saznanjem i proročanstvom davno prorečenim. Kamran osjeća nevjerojatnu privlačnost prema Alizeh, dovoljnu da ona na kušnju stavi njegovu vjernost kruni i kraljevstvu.
A ona samo treba priliku.
Pod mojim povećalom
Disclaimer stavljam odmah na početku: iako vas pozivam da knjigu pročitate i ocijenite sami, ovo će biti jedna od onih rijetkih “negativnih” recenzija na ovome blogu. Ako vam takve nisu mile, predlažem da dalje ne čitate. Vas koje to ne smeta, upozoriti moram da će ovo biti poduža recenzija. Kad u knjizi sve “funkcionira”, nemam što pretjerano secirati. Ali kad zapne, onda volim objasniti zašto mislim da je zapelo ili ne funkcionira. Pa krećemo…
Knjigu sam pročitala do 30. poglavlja (od 40) i dotle sam došla jer sam tjerala samu sebe. Dakle, recenziju pišem na temelju nedovršene knjige, ali ipak, s prevladanih 30 poglavlja, pred kraj drugog čina, što nije mali broj stranica.
Prvo ću se dotaknuti radnje: koje nema. I to je moj glavni problem. Ovdje se ne događa baš ništa. Ako s pedesete stranice preskočite na stotu, ništa niste propustili. Događaji u knjizi dešavaju se u svega nekoliko dana i iz toga, u najvećoj mjeri, proizlaze i ostali “problemi”.
Pričam ti priču
Jedan od tih problema su opisi. Svi redom prenaporni i predugi. Dok žena završi s opisivanjem plahte (slikoviti primjer), ja već zaboravim zašto je plahta bitna, tko ju gleda ili drži i je li ta osoba ustala iz kreveta ili se sprema spavati, kamoli što se stvarno događa i zašto smo uopće došli do plahte. Na kraju ispadne da niti je bitna plahta niti bilo što drugo u tome momentu.
Slično kao i razmišljanje o poljupcu dok se on događa, pa nakon njega dok lik izađe iz sobe i još 7 stranica poslije, dok i dalje šeta hodnikom. Koliko metara ima taj hodnik? Koliko mu treba da se spusti tim stepenicama? I zašto, dok se spusti, moramo čitati da mu je kosa kuštrava od, pogodite, poljupca! Onda novo poglavlje direktno u njezinu glavu koja ponovno razmišlja o istom tom poljupcu o kojem smo već pročitali 12 stranica. Taj sudbonosni poljubac i ti opisi bili su kap koja je prelila čašu i nakon toga sam odustala, usred 30. poglavlja. Daleko sam i došla. Rekla bi moja prijateljica: što je previše, ni s kruhom ne valja.
Alizeh?
Što se Alizeh tiče, ona je izrazito ponizna. Toliko da je usiljeno. Razumijem strah, razumijem manjak samopouzdanja, pogotovo razumijem usamljenost. Žena se mora sakriti pa želi što više biti slična običnoj, neprimjetnoj služavki. Problem je samo u tome da su neprimjetni likovi dosadni. Likovi koji ne naprave nešto ili se njima ne dogodi nešto… što uopće imamo o njima čitati? A po svim svojim ponašanjima i karakteristikama, Alizeh je jednostavno presavršena, nema jedne stvari koja joj ne ide dobro, nema nečega s čime se čitatelj može povezati. Kako od nje očekivati pogrešku? Kako očekivati bilo što što će nju pokrenuti da djeluje, a nas da time zainteresira?
Njezina jedina “mana” je ta da je prisiljena na skrivanje (što uopće nije karakterna mana, nego životna okolnost). Tužna je i jadna i sama, ali je savršena u svakom pogledu. 50% riječi koje izgovori su “da, gospođo”, “ne, gospođo” i “oprostite, gospođo”, a ostatak se svodi na njezine (unutarnje) lamentacije o njezinoj situaciji. Razumijem da je i to služilo da ju oslika u određenom svjetlu, ali ponavljajuće je, redundantno i zato dosadno. Kvalitetan autor ne treba 200 stranica da to opiše. Kad lik postaje predvidljiv, gubi pažnju čitatelja. Ili barem gubi moju.
Opet Alizeh…
Jer je skroz čudna. Žena hoda ulicom i prati vreba li ju netko, napeta je, sjeti se da su je nedavno na istome mjestu opljačkali, a noć-dvije ranije su je na ulici i pokušali ubiti. Svejedno, “ne može odoljeti da ne zastane i pomiriši miris cvijeća”. Možda sam zapravo ja čudna, ali kad sam ja u survival modeu, ne zamjećujem miris ruža. Ne razmišljam puno o njima, a kamoli imam neporeciv poriv da ih njušim. Možda sam ja problem. Prihvaćam.
Jedini puta kad je Alizeh (po mome mišljenju) pokazala negativne karakteristike koje ću blagonaklono stopiti u jednu riječ: nesmotrenost, isto nije bilo da bi se povezala s čitateljem. Ni tada joj nije išla u prilog. Naime, iako je znala da je kralj želi ubiti i na desetke puta i načina se odonda skrivala, odlučila je da je mudra ideja otići na kraljevski bal. Zašto? Nije da je morala nekoga spasiti ili nešto žrtvovati ili da je bila prisiljena ići na mjesto gdje će joj život sigurno biti u opasnost. Zašto bi ga onda riskirala? Zašto ovaj lik radi ono što radi? I ja sam se to pitala.
A njih dvoje?
Roman je primjer instant romantike, što je u redu. Ali, obzirom da se sve dešava u par dana i njih dvoje jako se malo puta zapravo sretnu, hajdemo si priznati da se ona zasniva na fizičkom izgledu. I to je okej jer nema vremena za ništa dublje. Međutim, problem je da se ovdje situacija postavlja tako da se on opčini nečim “dubljim” na njoj, što se oni zaljubljuju. A to “duboko” je da ju smatra najnesebičnijom osobom koju je ikad upoznao bez da su skoro i razgovarali i to zato što je spasila neko nasumično dijete. Uzmimo u obzir da se radi o muškarcu koji je bio i na bojnom polju, gdje se može vidjeti puno ljudi koji pomažu i spašavaju druge. Ne da je plitko, već je nezrelo, usiljeno i umjetno. Insta -privlačnost temelji se na fizičkoj privlačnosti, ali emocije se moraju temeljiti na više od toga. A za njih je potrebno (zajednički provedeno) vrijeme. Kojeg ovdje nema.
Najgore od svega je to da je razvoj likova nepostojeć. Kamran kao lik nema potencijala jer je prilično plitak, a Alizehin potencijal je propuštena prilika. Kako bi se likovi mogli razviti i mijenjati ako ne rade ništa i ne događa se ništa sto bi ih natjeralo na promjenu? Njezin je cilj šivati haljine, a njegov se mijenja kako vjetar puhne. Danas ju želi spasiti, sutra ne želi razočarati djeda… Nemamo pojma kamo ti likovi žele doći niti u bilo kojem trenu znamo gdje se nalaze u usporedbi s tim ciljem.
Ostali likovi
Alizeh je prikazana kao osoba koja nema bliskih veza s doslovno nijednom osobom na svijetu. To služi svrsi da se je prikaže kao napuštenu i u bijegu, što je i bila. No s drug strane onemogućava da saznamo bilo što o njezinom karakteru. Zato to možemo saznati samo kad nam ona o tome priča, što je još jedan opis, a takvih je već i više nego dosta.
Od ostalih likova, spomenut ću samo da nema nijednog ženskog lika, osim Alizeh, koji je ono što bismo nazvali “dobrim”. Sve žene koje se spominju zle su i na neki ju način maltretiraju. Svijet u kojem ne postoji nijedna dobra žena? Aha. Nadalje, ponašanje prema ženama od strane drugih likova niti je lijepo niti pristojno, i to blago rečeno. Koja je poanta toga ako bismo trebali voljeti te likove?
Stil pisanja i ostali komentari
Stil pisanja je ozbiljan i uštogljen, kao i likovi. Doslovno kao da slušate ljude koji razgovaraju dok znaju da ih drugi prisluškuju: previše pristojno i službeno da bi bilo smatrano iskrenim, kamoli zanimljivim. Autorica ima dar s riječima, ali koristi ga u potpuno pogrešnim trenucima. U originalu tekst zvuči kao niz pretencioznih rečenica punih kompliciranih riječi kojima se pokušava reći nešto skroz nevažno što se moglo reći u pet jednostavnih riječi. Čitala sam knjigu na engleskom pa ne znam je li prijevod zadržao taj ton, ali nadam se da nije. Autorica kao da se toliko trudila da tekst zvuči poetski da je zapostavila sve drugo, pogotovo činjenicu da treba zvučati prirodno. Riječi nisu tu da samo budu lijepe, nego da nešto zapravo kažu. Meni se takav stil pisanja ne sviđa. Nekome hoće i to je ok.
Za pravilo show, don’t tell, ovdje kao da se nije čulo. O likovima se uobičajeno pokazuje kroz ono što rade, kroz odnose i ponašanja s drugim ljudima, kroz stvari koje im se događaju i njihove odgovore, akcije i reakcije na isto. Kad se ništa ne događa, kad likovi ne poduzimaju akcije prema cilju, kad ne donose odluke, kad nema odnosa s drugim likovima (Alizeh je u kontaktu samo s glavnom sluškinjom i ženama za koje šiva, a pred kojima obično šuti)… Kad nema radnji koje poduzimaju da bi nešto postigli… Jedini način da saznamo nešto o njima je da nam oni to sami kažu. I to se događa u ovoj knjizi.
Istkano kraljevstvo u problemu
Jasno mi je da zvučim kao da imam nešto protiv ove knjige na osobnoj razini, ali stvarno nemam. Pročitala sam više od polovice, trudila se i silila da mi se svidi. Naslovnica je prekrasna, i to ne samo ove knjige, već i svih četiri nastavka. I sviđa mi se ime junakinje. Ali stvarno ne postoji ništa drugo što mogu pohvaliti.
Iako je popularna, nisam čitala nijednu drugu knjigu ove autorice. I iako vidim da je itekako savladala vještinu slikanja riječima (tj. opisivanja), barem u ovoj knjizi, bit ću odvažna pa ću reći: nije savladala vještinu oživljavanja likova i pokretanja priče.
Čula sam da knjiga postane “superzanimljiva” negdje pri kraju i da se pojavljuje još jedan muški lik koji se svidi Alizeh, ali to ne znači da 300 strana patnje vrijedi 100 strana potencijalnog zadovoljstva. Ima knjiga koje su zanimljive od prve stranice, ne trebam ovdje gubiti vrijeme. Ako ste ljubitelj fantasy žanra, još stvarno dobrih naslova naći možete ovdje.
- Alexa Aston: Nevolje s vojvodom (Vojvode na krivom putu #2) - 31/12/2025
- Elsie Silver: Bez premca (Chestnut Springs #1) - 24/12/2025
- Tahereh Mafi: Istkano kraljevstvo (Istkano kraljevstvo #1) - 17/12/2025