VOLI NJU, DIVLJU NA GOODREADSU
SLUŽBENA STRANICA AUTORA
KUPI KNJIGU OVDJE
____________________________________________________________
“Lovi svoje zvijezde, ludo, život je kratak.”
Ponekad ostanem istinski zatečena time koliko se talenta skriva na neočekivanim mjestima. U doba interneta i drušvenih mreža, kada nam se cijeli svijet čini poput dječjeg igrališta, s vremena na vrijeme čini nam se kao da smo uvijek o svemu obaviješteni. Onda naiđemo na knjigu poput Voli nju, divlju, i postanemo svjesni toga koliko smo lako mogli nešto ovako savršeno propustiti.
S obzirom na sadržaj ovog bloga, zaključit ćemo da nisam ljubitelj poezije, ali i da jesam ljubitelj romantike. Ako me upitate zašto nisam sklona stihovima, reći ću da me smeta savršenstvo. Rime, hiperbole, metafore i druge stilske figure kojima sam zaboravila ime. Poezija je obično ljubavna, a ljubav je sve samo nije savršena.
Je l’ se meni samo čini ili se nešto iznad rimuje? Koje li ironije ?
No s vremena na vrijeme dogodi se neka karma ili sudbina ili slučajnost (ako vjerujete u njih), pa sam tako i ja zastala i zavirila među ove korice. I vama bih preporučila da to učinite.
“Mi ljudi smo
toliko izmučeni
pogrešnim pretpostavkama
o tome što nas čini sretnima.”
Atticus, autor zbirke poezije o kojoj danas čitamo, anoniman je muškarac koji svoje pjesme objavljuje na Instagramu (tamo ga pratiti možete na @atticuspoetry). Sve emocije pretakao je u jednostavne stihove i unatoč tome što je publika koja je uživala u njegovim riječima bila brojna, pravi bum nastao je tek nakon što su ga počeli zamjećivati izdavači. Za njim su ubrzo poludjeli čak i oni koji ni ne znaju definiciju Instagrama.
Čar pjesama koje piše Atticus je u njihovoj jednostavnosti. Nema tu kićenih izraza, puno filozofije, skrivenih značenja ili čak puno riječi. Upravo to je ono čime je mene osvojio. U dva-tri stiha, Atticus prenosi poruku, budi osjećaje u čitatelju i sve to čini na elegantan, pjevan način.
Pjesme su mu ljubavne, ali ne govori o boli. Njegova tema je njegov vid žene koju voli. U svojim stihovima opisuje sve aspekte života, trenutke koji inspiriraju tu ljubav da ona postane vidljiva. Ekspresivan je bez zamorne patetičnosti i direktan bez jeftine eksplicitnosti.
Atticus ženu ne uzdiže kao neko nadzemaljsko biće, već čini upravo suprotno, svojim stihovima veliča njezinu ljudskost, te sve mane i vrline koje iz toga proizlaze. On potiče ženu da raste, da se trudi, da ne odustaje. Podsjeća ju i da je lijepa i kad sama ne vidi tu ljepotu, da može sve, čak i kad se osjeća bespomoćnom. On vidi njezinu ljepotu u svakom trenutku i svemu što ona čini, a kroz njegove stihove mi se osjećamo kao da se obraća nama.
Njegove pjesme pjevaju i o životu. Željama, čežnjama, pogreškama i strahu od nikad iskorištenih prilika. Ima tu riječi o prijateljstvu i vrijednostima koje ne nestaju. Ukratko, Atticus nekako uspjeva svaku svoju pjesmu pretvoriti u poticaj…
Da živimo. I volimo.
Mislim da je ova zbirka poezije knjiga koju biste trebali imati. Atticus ima tu prirodnu sposobnost izazivanja emocija već nakon pročitane jedne jedine pjesme, pa sam i sama u zbirci uživala punih mjesec dana – svaka me tjerala na razmišljanje. Nakon toga pročitala sam ju ispočetka, ovaj puta napreskokce. S obzirom da je podijeljena na tri dijela, a svaki dio tematski se malo razlikuje od ostatka knjige, svaka pjesma budi čežnju prema trenucima o kojima sanjamo – bilo onima koji su se dogodili, ili onima koje tek želimo ostvariti.
Zapravo je nevjerojatno koliko dubine postoji u tako malome broju stihova. U Hrvatskoj su njegove pjesme zasad pretočene u jednu zbirku u izdanju Znanja, dok Atticus uskoro izdaje već treću za redom.
Zavirite među stranice, među riječi, među emocije i uvjerite se zašto.
