SVE ŠTO NOSIM SA SOBOM, Jennifer Longo

SVE ŠTO NOSIM SA SOBOM NA GOODREADSU

SLUŽBENA WEB STRANICA AUTORICE

KUPI KNJIGU OVDJE

___________________________________________________________________________

Danas pišem o knjizi o kojoj bi se trebalo više pisati i govoriti. Riječ je o romanu Sve što nosim sa sobom, autorice Jeniffer Longo. Radi se o young adult priči koja će vas potaknuti da udahnete punim plućima, zahvalite se na onome što imate i prepoznate ljepotu života.

Sve što nosim sa sobom stane u jedan kofer

Muiriel je do savršenstva savladala vještinu pakiranja jer je to nešto što cijeli život radi. Kao mlada djevojka koja je cijeli život provela u udomiteljskim obiteljima, naučena je na selidbe iz jednog doma u drugi. Zna da u kofer mora staviti samo ono najnužnije.

Nekoliko mjeseci prije osamnaestog rođendana, njezina socijalna radnica prati je u posljednju kuću u kojoj će živjeti i školu koju će pohađati. U novome gradu upoznaje Francine, kod koje će živjeti, a ubrzo nakon toga i Kiru, djevojku s kojom će se sprijateljiti.

Nova skrbnica i novi grad za nju će donijeti nove prilike, poput pronalaska posla na mjestu povezanom s prirodom. Tamo će Muir spoznati svoj cilj i upoznati mladića koji će joj se svidjeti.

No Muir ima pravilo od kojega ne smije odstupiti: nikako ne smije razviti osjećaje prema ljudima oko sebe. Ali hoće li se ovoga puta uspjeti držati svog pravila?

Sve što je važno

Ova knjiga pravo je remek djelo i jedna od rijetkih knjiga jednako poučna i zanimljiva za sve generacija i oba spola. U njoj nema apsolutno ništa suvišno ili nezanimljivo. U centru priče je mlada djevojka, odrasla u udomiteljskim obiteljima, koja se priprema na samostalan život koji će morati započeti nakon što navrši osamnaest godina. Muiriel se kroz život puno selila i nije upoznala obitelj s kojom bi željela provesti više vremena pa će s navršavanjem punoljetnosti u život morati krenuti sama.

Pravilo koje joj je pomoglo preživjeti bilo je ono koje je sama sebi nametnula, da je zabranjeno vezati se za druge ljude. Na temelju njezinog iskustva, svi oni na kraju odu, a jedino na sebe možeš računati. No s dolaskom u Francineinu kuću, Muir napokon počinje osjećati ono što nikad nije: da bi možda nekamo mogla pripadati.

Gdje je ustvari dom?

Kad odgovaramo na ovo pitanje, kladila bih se da svatko od nas zamisli četiri zida s krovom i dimnjakom. Ili grupu ljudi, najčešće obitelj, koju time smatra. Za Muir je dom bilo gdje u prirodi. Zahvaljujući knjizi o prirodoslovcu Johnu Muiru, neizmjerno ju je zavoljela, čak dovoljno da i nas čitatelje o nečemu poduči.

Muir stvara odnos s nekoliko ljudi, a kojih svatko proživljava neku vrstu nepravednosti današnjeg društva. Baš kao i ona, njezini prijatelji doživljavaju međuvršnjačko nasilje, grubost pa čak i ponižavanje i omalovažavanje žena, te diskriminaciju po dobi ili boji kože. Unatoč tome, ovo nije jedna od onih mračnih knjiga punih gadosti i mučnih scena.

Vješta autorica i roman koji se ne ispušta iz ruku

Autorica je sve te nepravde uspjela dočarati na način na koji se zapravo većinom događaju: u tišini, obojane lažnim namjerama i pristojnim osmjesima.

Knjiga je nastala na nagovor autoričine kćeri, koja je također odrastala u udomiteljskim obiteljima prije nego što je upoznala autoricu. Najbolja lekcija koju čitatelj iz nje može naučiti jest potpuno pogrešan pogled koji društvo ima na udomljavanje i usvajanje. Uvriježeno mišljenje oko tih tema često glasi da je jedno i drugo dobro i pohvalno jer zadovoljava i ostvaruje toplu, a velikodušnu potrebu odraslih ljudi da imaju dijete i stvore obitelj. Ali ustvari se uopće ne radi o željama odraslih ljudi.

Radi se o osiguravanju djetetu njegovih ljudskih prava, sigurnosti, doma, obrazovanja, tj. prava na život. Nitko nije dužan odrasloj osobi ispunjavati želje za bilo čime. Ipak, svi mi dužni smo djetetu, koje se ne može brinuti samo o sebi, osigurati sve što mu je potrebno da živi. Te potrebe najkvalitetnije su osigurane u funkcionalnoj obitelji. Zato se udomljavaju i usvajaju djeca. Da bi bilo bolje djeci. Najnepoštenije što se od djece može tražiti i kako ih se može poniziti jest zahtijevati da na tome budu zahvalni ili da to cijene. Nitko nije dužan zahvaljivati na tome što je voljen i željen.

Roman Sve što nosim sa sobom zauvijek ćete nositi sa sobom

Dok je pisala knjigu, autorica je, uz vodstvo brojnih ljudi koji su s njome podijelili svoja iskustva, pokazala stvarnost djece koja žive u udomiteljskim obiteljima. Iako postoje brojni primjeri u kojima ona na razne načine budu zlostavljana, ovo nije roman o takvim temama. U ovoj knjizi naglasak je na nešto suptilnijim, ali jednako korozivnim ponašanjima: zanemarivanju, nezainteresiranosti okoline, iskorištavanju, diskriminaciji… Sve to dio je svakodnevice onih koje se često podsjeća da su neželjeni i da su teret. Kao takvi, mogli bi i na najmanju naznaku ponašanja koje se skrbniku ne sviđa biti izbačeni na ulicu.

Ova knjiga nevjerojatno je dobra, možda čak najdraža koje sam prevela. Ako u bilo kojem trenutku tražite roman koji biste nekome htjeli pokloniti, poklonite ovaj. Muirina priča ostat će zauvijek zapamćena, topla, puna nade i podsjetnika na mladenačke snove. Iako je teško pronaći roman sličan ovome, možda biste voljeli zaviriti i u Dom za neželjene djevojčice.

Hoćete li je pročitati?

About
Latest Posts

Rose Strong

Opsesivna čitateljica čija soba je uvijek u neredu zbog poprilične količine knjiga koje leže svuda uokolo. Visjele bi i sa stropa da je to moguće izvesti.Ovisnica o ljubavnim romanima, erotskom fantasyju i self-help literaturi. Surprise! Right? ?