3 neoprostiva grijeha u (ljubavnim) romanima

Čitajući i istražujući o pisanju, često naletim na zanimljive teme pune informacija koje se daju primijeniti i u recenziranju knjiga. Što više čitam, time mi više toga upada u oko i zamjećujem više detalja, a ovo je jedan od njih. Možda ste već i sami naišli na informacije o takozvana “3 neoprostiva grijeha u romanima”. Ako ne znate o čemu se radi, u ovom ću vam postu otkriti.

3 neoprostiva grijeha u (ljubavnim) romanima

Ako je lik dobro opisan, ako se s njime mogu poistovjetiti ili ga na naki način opravdati, čitatelji su mu spremni oprostiti gotovo sve. No postoje neke stvari pred kojima i sam čitatelj poteže crtu i preko koje ni pod koju cijenu nije spreman prijeći.

Čitajući sljedeće odlomke, možda ćete se zamisliti nad grijesima koje ćemo spomenuti. Možda ćete u mislima prebirati po svim dosad pročitanim knjigama, u potrazi da pronađete one u kojima su likovi činili stvari o kojima ćete čitati. No jesu li to činili protagonisti ili zlikovci?

1. Ubojstvo psa

3 neoprostiva grijeha u (ljubavnim) romanima

Sjećate li se Lassieja koji se vraća kući ili Marlyeja iz filma Marley i ja? Što biste rekli o liku koji bi iz nekog razloga ubio jednog od ta dva psa?

Mnogi izdavači koji sklapaju ugovore s autorima čije knjige objavljuju, ugovorima izričito zabranjuju da autor u svom romanu ubije psa. Moguće je, ako priča to zahtijeva, da pas umre na prirodan način ili neki drugi način koji ne ukazuje na to da je lik to učinio namjerno. Međutim, ubojstvo psa jednostavno se izbjegava gdje god se može.

2. Silovanje

3 neoprostiva grijeha u (ljubavnim) romanima

Postoji li gnjusniiji način od silovanja za oduzimanje ženskog dostojanstva? Jeste li primijetili da muški protagonisti, iako neke od njih znamo kao ubojice, lopove, i slično, nikad nisu silovatelji? To se ne događa slučajno, a pogotovo ne u ljubavnim romanima, koji su pisani da se sviđaju upravo ženama. Autorice su vrlo pažljive da čak i u dark romance žanru ne prijeđu tu zamišljenu liniju (svakako mi javite u komentaru ako ste čitali knjige u kojima se događa suprotno!). Iako to pravilo ne vrijedi samo za ljubiće, jasno je zašto je taj žanr posebno osjetljiv po tom pitanju.

Do rasprava između čitateljica najčešće dolazi kada muški lik napravi nešto što svi čitatelji ne bi jednoglasno proglasili silovanjem, ali svejedno bi se moglo proglasiti napadom. Primjerice, u romanu Vitez žudnje (M.Mallory), pijani glavni muški lik već podigne spavaćicu protagonistici dok se napokon onesvjesti (str.84). Je li prekršio pravilo? Je li sagriješio? Hoćemo li ga osuditi jer se pijan nije mogao kontrolirati ili ćemo se praviti da je to u redu? Što bi se dogodilo da se nije onesvijestio? Je li počinio neoprostivi grijeg broj 2? Ako jest, kako ga ikada više možemo vidjeti kao pozitivnog lika?

S obzirom da je silovanje iskazivanje moći nad slabijim od sebe, moje je osobno stajalište da svaka osoba koja čak i pokuša na taj način poniziti drugoga, zaslužuje osudu. Kad zamijetim takvog lika, a pogotovo ako je taj lik protagonist koji će se nakon toga pokušati proglasiti bilo kakvom vrstom moralne vertikale, takva knjiga za mene više ne može učiniti ništa da bi se iskupila.

3. Zlostavljanje djece

3 neoprostiva grijeha u (ljubavnim) romanima

Treba li se ovaj dio uopće objašnjavati? Djeca su najčišća i najnevinija stvorenja na svijetu. Svaka osoba koja bi ih na bilo koji način mogla ugroziti ne zaslužuje oprost. Čak i zatvorenici, među kojima su i najgori ubojice, ne podnose one druge, koji su u zatvoru završili zbog pedofilije ili fizičkog zlostavljanja djece.

Zašto se 3 neoprostiva grijeha u romanima smatraju neoprostivima?

Kao što sam spomenula na početku, čitatelji su spremni likovima dosta toga oprostiti, pogotovo greške koje su sami učinili i koje mogu razumjeti. Ako se čitatelj uspije poistovjetiti s likom, vjerojatnije je da će mu oprostiti grešku koju bi i sam želio da njemu netko oprosti.

Međutim, kad se radi o zlostavljanju djece, ubijanju psa ili silovanju, to je nešto čime se čitatelji teško poistovjećuju, jer malo tko vjeruje da je spreman učiniti nešto takvo. Čak bi se i nešto strašno poput ubojstva liku moglo oprostiti ako je žrtva to zaista zaslužila, no navedena tri grijeha nikad od čitatelja neće naići na oprost i razumijevanje.

Autor koji uspije pronaći način da njegov lik počini koji od ovih grijeha, a čitatelji mu to oproste, zaista je vješt u uvjeravanju čitatelja da s tim likom može i treba suosjećati. Ali koliko takvih autora postoji?

Znači li to da ne bi smjeli postojati likovi koji počinjavaju 3 neoprostiva grijeha u romanima?

Dakako da smiju postojati, samo oni najčešće ne mogu biti likovi koje bismo najlakše mogli okarakterizirati kao “pozitivne”, a većina je protagonista upravo to. Ako autor piše iz perspektive zlikovca, čitateljima će biti lakše prihvatiti kad lik počini neki od spomenutih grijeha jer znaju da za tog lika nakon toga više nema povratka. Od trenutka kada počini jedan od tih grijeha, on je nepovratno “negativan”.

S obzirom da je većina protagonista “pozitivnih” osobina, ova tri grijeha mogu se iskoristiti kao nešto što čini njihov glavni suparnik ili nešto čije su ti protagonisti bili žrtve. Ako pak autor želi pokazati da je njegov lik u prošlosti ili u vrijeme trajanja radnje romana jako “zločest”, može se do neke mjere poigrati tim grijesima. Lik zato može šutnuti psića, verbalno uvrijediti i povrijediti ženu ili se prema nekom djetetu bezobrazno ponašati. Na takve smo scene doista naišli. Sjećate se kako su nas već i one same uznemirile? Zamislite samo da su ti likovi doista sagriješili.

Još jedan način na koji se spomenuti grijesi mogu iskoristiti jest da likovi učine upravo suprotno od njih: spase psića s ceste, pomognu djetetu koje u šoping centru ne može pronaći mamu ili ženi koju netko drugi muči.

Kakva su vaša iskustva?

Jeste li se uspjeli sjetiti koje knjige u kojima ste zamijetili neki od ovih grijeha? Jeste li ikada odustali od čitanja knjige jer ste kojega od njih zamijetili i jednostavno niste uspjeli prijeći preko toga?

Još jedan od mojih primjera je povijesni ljubavni roman kojemu se ne sjećam naslova, no znam da je na početku protagonist u njemu izjavio da je svoju bivšu ženu na početku braka nekoliko tjedana morao na silu uzimati. Imena knjige ne sjećam se vjerojatno zato što sam ju valjda nakon toga zatvorila i odbila dalje čitati.

Kakva su vaša iskustva?

(izvor)

Rose Strong

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *